Bio je rođendan-tatin-a njega već dugo nema…

Kladanj, BiH, daleke 1975.godine

Kladanj, BiH, daleke 1975.godine

Kao i svakog 4. decembra,  tako i ovog, 2016-te išli smo na groblje. Onako porodično.  Zapalimo svijeće, kupimo cvijeće, posjedimo malo pored groba. I tako već 15 decembara. Doduše, poslednjih četiri su malo drugačiji. Sa nama je i moja kćerka. I ona ide na groblje, kaže da vidi djeda. Da mu nešto kaže, i da možda jede tamo. Tu joj je izgleda najslađe jesti.

Futog, Vojvodina, 1996. godine

Futog, Vojvodina, 1996. godine

Ćutim, i mislim kako me godinama zbunjivao taj blesavi običaj gozbe, prejedanja, slaganja različitih prehrambenih slastica po glavama naših preminulih. Te ostavljanja nečega da onako “temeljno umrli“ pojedu i popiju kad mi odemo, ili možda tokom noći, dok niko ne gleda. U svakom slučaju, moja kćerka je jedino na tom mjestu mogla da upozna svog djeda.

Kladanj, 1984. godina

Kladanj, 1984. godina

Pričamo joj o njemu, i zna mnogo toga. Sigurna je da bi je volio da je tu, ali nije. A i ona se veseli tim susretima, jednostavno je dječije srećna. Znam, blesavo zvuči. Ali šta da se radi, život je takav paket aranžman spremio za nas. Na svu sreću ima još jednog dedu, i mogla je upoznati osjećaj odrastanja uz bake i dedu.

 Zvornik, decembar 2016. godine

Zvornik, decembar 2016. godine

Ovako, povremeno glumi svog djeda Staću, igra kao što mi ponekad spomenemo da je on radio, jede hranu, za koju kažemo da je on volio da jede, i rado ide sa nama na groblje kako bi se družila sa maminim tatom. Eto, i groblje može biti mjesto srećnih sastanaka. Znam, morbidno zvuči.

 

Sjećanja jednog djetinjstva ili zašto je odrastanje danas drugačije!

Sjećanja

Bilo je to mislim daleke 80-te godine, na brdovitom Balkanu, u brdovitoj republici, sjevero-istočnoj Bosni i Hercegovini. Odrastali smo moj  najbolji drug Miki i ja. Imali smo mnogo drugara, ali smo najčešće bili nas dvoje, u svim zgodama i nezgodama odrastanja. Da, tada su djeca od 4 godine sama se igrala napolju, bez nadzora roditelja. Ponekad su nas samo provjeravali naši roditelji, ili neko iz komšiluka da nismo opet neki džumbus napravili. I obično bi nas zvali da jedemo barem nešto, jer smo već cijeli dan vani. A mi smo se igrali raznih igara, skupljali životinjice, pravili kolače od blata i lišća pa ih s apetitom degustirali, trčali za loptom, valjali se po travi, pravili skloništa,  skakali sa nedovršenih kuća, i uz sve to dobijali poneku modricu, gips na ruku il nogu, i sjećanja.

sa treninga

Rodjendanska

Tada su sjećam se gosti dolazili češće, ili se samo meni čini. I tada su odrasli imali pravo sjediti u istoj prostoriji, razgovarati o tim odraslim temama, a mi djeca smo obično bili zajedno u drugoj prostoriji, igrali se dječijih igara, i koliko se sjećam, uživali. I nismo imali pravo miješati se u odrasle teme. Danas nakon 35 godina, imam osjećaj da smo takvim pravilima bili zaštićeni, zaštićeni od uticaja od informacija i dešavanja iz svijeta odraslih. Al, možda i griješim.

Mama, tata i ja

Danas, djecu nesvjesno guramo u svijet odraslih jako rano.  I prije no što pođu u školu mnoga naša djeca znaju raspredati o visokoj politici, misle da znaju zbog čega se vode ratovi i kao znaju šta je show biznis. No, većina njih ne zna preskočiti vijaču, šutnuti loptu, ne zna nijednu igru, koja se ne igra na ekranu njihovih računara, tableta ili mobilnih telefona. Sjede sa odraslim gostima u istoj prostoriji, sjedaju sa njima za sto, i roditelji im daju pravo ravnopravne komunikacije o temama, koje ih se definitivno ne trebaju ticati.

Moderno odrastanje

Da li ovo znači da se djeca danas više vole, nego kada smo mi bili djeca. Ne bih da udaram čežnju nit nostalgiju, niti da govorim koje je vrijeme bolje, samo bih da provjerim. Kažu danas su teška vremena, opasan ovaj svijet, pa se tako mora. Kažu danas je manje djece, pa ih moramo držati kao malo vode na dlanu. Mislim da smo u brzini naših života i u ovoj potpunoj neizvjesnosti šta nam to sutra donosi, odlučili da u pomoć zovnemo tehnologiju da nam zabavi dijete, jer je onda to dijete tu nama na očima, nije napolju u strašnom svijetu. Lakše je pustiti dijete da upija informacije tog strašnog svijeta nego se ponekad baviti tim istim djetetom. I sve to pravdamo ljubavlju?!

djeca sa tabletom

Čini mi se da zaboravljamo da je taj svijet u koji ga guramo, još strašniji od ovog ispred vrata, u kom barem donekle možemo da vršimo nadzor.