O nasilju, žrtvama, nasilnicima….

Nasilje u porodici

(Moj doprinos borbi protiv nasilja)

Još od najranijeg djetinjstva imala sam averziju prema bilo kojoj vrsti nasilja. Jednostavno, mislim da se u tome nisam snalazila. Čak i nakon dječijih verbalnih sukoba ja sam se danima osjećala loše, premotavala film, mislila šta je trebalo reći, a šta nije, da li je moglo bez sukoba, i tako, čini mi se u nedogled. Možda druga strana nije imala takav osjećaj, možda je svađa bila dobar ventil za još bolje sutra.. Ne znam. Samo znam da je meni bilo loše.

Žena žrtva nasilja

Bila je to 1988-89. godina. Moj prvi susret sa nasiljem u porodici, kako ga danas zovemo. Bila je to klasična unutar-kućno-komšijska tuča. Neki bi rekli ne treba se miješati, to je njihova porodična stvar. Pločice u kupatilu, njena glava, njihova djeca, njihovi obrazi. Šta tu ima za nekoga sa strane. Nisu siromašni bili, nisu neobrazovani. Fini ljudi.  Evo ja i danas pamtim, bilo je vrlo potresno svjedočiti posledicama, a mogu misliti kako je svjedočiti događajima.

Djevojčica

Ne znam da li toga danas ima više, manje ili se samo više o tome govori.  http://arsbih.gov.ba/nasilje-nad-zenama-i-nasilje-u-porodici/

U svakom slučaju problem mi se čini kompleksan. Stručnjaci govore, istraživanja pokazuju, uticaj ekonomske situacije, uticaj mentaliteta, možda genetika….  Pitam se da li je to hrabrost podići ruku, ostaviti masnicu-dvije, slomljenu ruku, nogu? Da li je hrabrost ostaviti slomljenu dušu, slike, koje se pamte do kraja života. Zar nije veći izazov ostaviti u sjećanjima radosne momente?   Mislim da se svi zajedno takvih rjeđe sjećamo, nego onih polomljenih pločica. Dakle, prihvatimo izazov.  Za lijepe uspomene…

Lijepe uspomne

Advertisements