Heroj ili samo roditelj?

Majka, prijateljica, negovateljica ili prozor u svijet?

Ruka u ruci

Slavica je mlada žena sa iskustvom od kog zastaje dah. Prije nepunih 30 godina počinje njena priča roditeljstva. Prohladnog novembra te 86-te rodila je Sanju, djevojčicu kao što su i sve druge bebe bile. Ubrzo saznaje da Sanja boluje od cerebralne paralize, da nije kao mnoge druge bebe, i tog dana započinje njihova zajednička borba.  I naravno, Slavica se suočava se strahom, da li će znati i moći odgajati takvo dijete.

”Obilazili smo ljekare u Sarajevu, prolazili razne pretrage i saznali da je dijagnoza cerebralna paraliza. Počinje svakodnevno traženje nečega što će pomoći, s čim će se moja Sanja osjećati bolje, koja terapija, koja banja, tretman. I nekako sam uspijevala do početka rata. Onda, u tim momentima, kada nikome nije bilo dobro, mom djetetu je bilo još teže. Nije bilo redovnih fizikalnih terapija i pomoći, koja je bila neophodna, ” priča Slavica.

Druženje i život već 30 godina.

Druženje i život već 30 godina.

Podrška lokalne zajednice je neophodna

Slavica i njena porodica su izbjegli u Zvornik, gdje i danas žive. Prošle godine je imala tešku operaciju na srcu, oporavak vjerovatno treba da traje, no ona nema vremena za odmaranje. Njena kćerka treba svakodnevnu podršku, treba joj pomoć da se kreće, obuče, da izađe iz kuće. Ta pomoć je njena desna i lijeva ruka, i zove je mama. Mi ih često vidimo u gradu, šetaju nasmijane i veselo čakulaju, i niko neće primjetiti da bi im podrška dobro došla. U današnjem vremenu, brzog življenja ne primjećujemo mnogo toga oko nas, a najmanje naše komšije, kako oni žive, da li imaju problema i da li imaju pomoć u svakodnevnim izazovima.

Podrška zajednice i požrtvovana majka

Slavica ne radi i nije radila u firmi. Njeno radno mjesto je već 30 godina ispod ruke, pored ruke, iza leđa svoje kćerke, i svoje porodice.  Onako tiho, čak kao da se stidi kaže da bi joj ponekad i dva sata slobodnog vremena dobro došla. Možda da ode da plati račune, sa prijateljicom da popije kafu, da zna da je njena kćerka ne treba u tih sat-dva.  Nažalost, pomoći od društva nema. Svakog dana očekuje da će možda i ova kategorija, a to su roditelji djece sa smetnjama u razvoju, dobiti neku sistemsku podršku. Možda personalnog asistenta za svoje dijete, da se tom djetetu otvori i drugi prozor u svijet. Do tada, Slavica udahne duboko, prikrije bol kad je osjeti, i krene u novi dan držeći za ruku svoju Sanju. I evo ih opet veselo čakulaju pored Drine.

 

 

 ,,Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel” http://blog.mtel.ba/mbloger/
Advertisements